PODJELE

Bileća je u svojoj istoriji uvijek podlijegala nekim podjelama. I u ratu i u miru. Neke su bile ideološke, kao što su na četnike i partizane, kraljevinu ili republiku, a neke neminovne, posebno ona u opredjeljenju za Tita ili Staljina. Najčešće su se ljudi dijelili između sebe. Srbi su, kažu, u ratu složni samo kada im kao narodu prijeti zajednička opasnost. U miru su skloni svađama i podjelama. 

I dok su pojedine podjele vremenom prevaziđene, neke i danas traju. Danas su najaktuelnije podjele po stranačkoj pripadnosti. Međutim, ostala je priča o slučaju u kome su postojali izgledi da vlast i građani, siromašni i bogati, ostanu nepodijeljeni. I dok je nada trajala, ipak se desilo nešto što niko nije očekivao. A počelo je ovako: 

Jedna kuća na osami posebno se izdvajala, a upamćena je po priči nastaloj nakon što je Austrougarska napustila ove krajeve. Bila je to kuća Pera Zelenaša.

Nadimak je stekao tako što je u početku preprodavao konje, a zatim od  seljaka kupovao krupnu i sitnu stoku. Imao je običaj da pri prvoj kupovini odmah plaća gotovim novcem što je bilo primamljivo za prodavce te je tako sticao utisak poštenog kupca.

To je, međutim, bilo njegovo lukavstvo, jer je već kod druge kupovine dobijao stoku na veresiju koju mnogima nije izmirivao. Tako je na lak način dolazio do novca koga je potom davao na zajam uz debelu kamatu. Mnogi su mu namirivali dug u stoci, zemlji i drugoj robi, tako da ih je stečeno povjerenje skupo koštalo.

Osiljen i moćan kod vlasti je bio omiljen jer je znao da podmiti i dobije najbolju parcelu građevinskog zemljišta u gradu na kojoj je sagradio kuću i magazin za trgovinsku robu. Moćan i nabusit, debeljuškastog izgleda u ružičastom odijelu, često je sjedio u omiljenoj bašti kafane "Korzo". Tu bi u hladovini bagremova sjedio usamljen, pomalo prijekog pogleda i namćorast, što je kod mnogih prolaznika izazivalo strahopoštavanje pa su ga u prolazu pozdravljali skidajući kapu, a poneki su ukazivali poštovanje i dubokim naklonom. Nije on puno mario za njihovu snishodljivost. Živio je u ulici imućne staleži trgovaca, zanatlija, službenika i oficira. Skromnog porijekla i sumnjivih poslovnih veza razuđenih u švercu alkohola i kafe trošio je svoje bogatstvo zarad ljepuškaste Mađarice, pjevaljke i igračice iz hotela "Mandl", vlasništvo nekog peštanskog Jevrejina. Sirotinja je u to vrijeme živjela u prigradskim naseljima. Jedan od zapaženijih u krugu tog staleža bio je Periša, čistač glavne ulice, suvonjav, žgoljav, hrom u jednu nogu. Zvali su ga Periša Coto.

Živio je sirotinjski s nevjenčanom ženom u prigradskoj ulici u kući pokrivenoj kamenim pločama i s jednom  prostorijom.

On je palio i gasio noćne svjetiljke u toj ulici pa su ga iz milja zvali Fenjeraš. Kad s večeri upali gradska kandila, ode na počinak, a ulicu bi zahvatio usnuli spokoj, koji bi s vremena na vrijeme narušili koraci zakasnjelih kafanskih pivopija.

Svako jutro u osvit zore gasio je ulična kandila, a brezovom metlom bi umio glavnu ulicu očistivši je od balege i konjskih krkala. To je činio dva-tri puta dnevno. Obavljao je i druge poslove, cijepao po kućama drva, prekopavao bašte, donosio vodu.

Pero Zelenaš i Periša Coto bili su svojevremeno dva "najviđenija" čovjeka u ovoj ulici. Prvi je provodio dane u kafanama i gostionicama, hotelima i noćnim barovima, a drugi nekoliko puta umivao glavnu ulicu. Iako su se svakodnevno susretali, izgledalo je kao da se nisu ni poznavali. Nikada niko nije primijetio da su razmijenili ni jednu riječ. Ko zna zbog čega. Vjerovatno tek tako, ni zbog čega.

Zelenaš je mogao da mu priredi razne smicalice kao što je to činio svojim dužnicima, da mu, recimo, oduzme posao, da nagovori vlast da mu sruše kuću jer je bila neugledna. Međutim, nije ga dirao.

Mogao je i Periša Coto da Peru Zelenašu iza leđa napravi kakvu neprimjerenu grimasu, da se naruga njegovom pozamašnom stomaku, ali nije.

Jednoga dana obojica iznenada umru. Iako nisu bolovali, činilo se kao da su umrli od iste bolesti, kao da su se dogovorili. Obojica naprasno. Za Pera Zelenaša gradom se šuškalo da ga je sustigla kletva mnogobrojnih dužnika. Za Perišu se govorilo da se Bog smilovao da ga što prije riješi muka i siromaštva.

U gradu je tada važilo pravilo koje je propisalo sresko načelstvo i od njega se nije moglo odstupiti. Ono je preciziralo da se umrli ne može sahraniti prije isteka dvadeset i četiri časa nakon smrti. I tako se potrefilo da obojica treba da budu sahranjeni narednog dana u isto vrijeme.

Tek sad za gradske vlasti nastade problem - kako da se obavi sahrana a da se grad ne podijeli na pristalice Pera Zelenaša, na jednoj, i Periše Cota, na drugoj strani.

Pristalice Zelenaša željele su da se njegova sahrana obavi dostojanstveno, za razliku od onih koje je svojim zelenašenjem zavio u crno. Ne zbog toga što jedan te isti čovjek ne može istovremeno da bude na obje sahrane, jer je takvih koji su željeli da isprate istovremeno i jednog i drugog bilo veoma malo. Problem je čučao u  nečem dubljem. 

I građani su zahtijevali od vlasti da se grad ne podijeli na dvije tužne povorke, jer za ovako mali grad dosta je i jedna sahrana. Iz crkve su javili da ne mogu istovremeno obojici zvoniti samo na jednu stranu.

I dok su ožalošćena porodica i prijatelji Pera Zelenaša pripremali veličanstven posljednji ispraćaj, gradski oci i ugledni građani nakon kratkog vijećanja odluče da Periša Coto bude sahranjen o državnom trošku iz opštinske kase a da sahrana obojici bude u isto vrijeme.

Tačno u četiri poslije podne otpremiće se iz bolničke mrtvačnice prema gradskom groblju dva sanduka s jednom povorkom, koja će se razdvojiti nad iskopanim rakama. Zvonar će zvoniti na jednu stranu za Zelenaša a na drugu za Perišu.

I tako do groblja. Na ulazu se zajednička povorka razdvoji na dvije rake koje su bile nedaleko jedna od druge. Sveštenik je nad Zelenaševom rakom izgovarao oproštajne riječi, tako da se čulo i na drugoj raki gdje je crkvenjak ponavljao poneku riječ. Nakon što su položeni vijenci i cvijeće na prvu mogilu, na drugoj je mjesni grobar, zvani Gavro, položio lopatu.

Vraćajući se s groblja svima je laknulo što se sve ipak ljudski završilo.

Međutim, u predvečerje grobar Gavro (neki su ga zvali i Lóza) u prepunoj gradskoj gostionici svojom pričom unio je pravu pometnju među prisutnima.

Pošto se dobro nacvrcao o državnom trošku, odnosno na ime troškova sahrane siromašnog Periše Cota, priznao je da je oko sahrane umiješao svoje prste. Naime, u mrtvačnici je prije sahrane Perišino tijelo premjestio u veliki rezbareni sanduk Pera Zelenaša, a tijelo pokojnog Pera jedva ugurao u neofarbanu opštinsku kutiju. Tako su svi oni hvalospjevi u stvari izgovoreni nad Perišinom glavom, a grob mu, naravno, ukrašen skupim raskošnim vijencima i cvijećem.

I na kraju se ipak desilo ono čega su se građani bojali: došlo je do podjele na one koji su smatrali da pomahnitali grobar Gavro nema pravo da ispravlja svijet uređen po božjoj pravdi, i one koji su tvrdili da je Periša Coto takve počasti zaslužio izražavajući žal što su mu ih tek posthumno iskazali.

Kako je pijana noć okupljenih gostiju odmicala, počeli su se javljati i oni koji su zahtijevali da sve građane treba sahraniti na isti način. Tako nastadoše tri nepomirljive stranke.

Koliko je ova priča istinita, ne znam, ali u ovdašnjem narodu, čija se sudbina prekraja svakih nekoliko decenija, istina i nema toliku vrijednost kao što ima priča koja ostaje da živi.

Vojislav Gnjato