BILEĆANIN TVORAC ŽILETA!

Za poznatu kompaniju “Žilet” mnogi su čuli, ali malo ko od njih zna da je jedan od njenih osnivača Velimir Vilijam Bil Salatić, koji je poreklom iz Bileće. Skoro je nemoguće saznati koliko je životnih priča ljudi koji su zbog teškog života na hercegovačkom kamenu ili zbog austrougarske okupacije odlučili da bolji život potraže u dalekom svetu, ili kako bi Hercegovci rekli, “preko okeana”...

Foto:glyder.io



Među njima je bio i Gojko Salatić iz Bijele Rudine kod Bileće, otac Vilijama Bila Salatića.

Vilijam Bil se rodio u Čikagu, kao jedno od dvoje dece srpskih emigranata Đorđa i Jovanke Salatić, odrastao je govoreći srpski jezik...

Imao je nesreću da mu je otac umro radeći u američkim rudnicima, kada je imao svega pet godina. U svojoj karijeri Bil je radio sve i svašta, u mašinskoj industriji, bio taksista, poslovođa, raznosač novina.

Na nagovor supruge, krajem 1947. godine odlučio je da pokuca na vrata tada malo poznate kompanije “Žilet” koja je tražila trgovačkog putnika.

I tada na scenu stupa tradicionalna hercegovačka promućurnost. Vilijam Bil Salatić marljivo počinje da radi i prvi osmišljava nove tehnike prodaje, sastavlja prvi američki nacionalni program obuke i postaje direktor “Žileta” za Ameriku, kao i član borda direktora ove internacionalne kompanije.

Postoji, doduše neproverena, priča da je upravo zahvaljujući njemu direktno lansiran do tada nepoznati proizvod - dezodorans.

Kada mu je supruga preminula, Salatić je napustio kompaniju “Žilet” i to je odjeknulo ekonomskim svetom. Čak je i “Vol Strit Žurnal”, prokomentarisao da je “Mister Salatić veoma rano napustio poslovni svet”.

“Najveća je nagrada dati šansu gladnome. I onom koji gori od želje”, govorio je ovaj čestiti Bilećanin tih dana.

Kada je jednom prilikom držao predavanje na američkom prestižnom univerzitetu Jejl, Salatić je rekao: “Ja nisam akademski obrazovan. Međutim, po završetku srednje škole stekao sam posao i zadržao ga do danas.” Ova mudrost uglednog američkog biznismena, poreklom iz bilećkih Bogdašića, bila je prekinuta gotovo petominutnim aplauzom američkih akademaca.

Kao i svaki Hercegovac ni trenutka nije zaboravljao svoje srpske korene i posvećivao je pažnju poreklu i srpskoj enklavi u Americi. Mnogo vremena i energije poklanjao je u dobrotvorne svrhe, crkvi i porodici. Pomogao je kupovinu zemljišta i izgradnju crkve Svetog trojstva u Čikagu, pevao je u crkvenom horu, svirao tamburicu i svake godine slavio Aranđelovdan, krsnu slavu Salatića.

Velimir je sa brojnom rodbinom početkom šezdesetih godina prošlog veka posetio Bogdašiće i svoje Salatiće. Meštani kažu da mu je suza zaiskrila. Obećao je da će opet doći. Ali nije. Ipak, i danas se u selu govori kako je Salatić pričao da čezne za Hercegovinom. Pričao je da se u dalekom Nortfildu, u saveznoj državi Ilinois u Americi, često prisećao beskrajno plavog Hercegovačkog neba i svojih Bogdašića.

Njegovi savremenici kažu da je sa američkim predsednicima često razgovarao o srpskom pitanju, a Džon Kenedi mu je bio ponudio mesto ambasadora SAD u Jugoslaviji. Velimir Vilijam Salatić je to odbio govoreći da je previše vezan za svoju porodicu. Iza sebe je ostavio četvoro dece, devet unučića i tri praunuka.

A.V.

Objavi komentar

0 Primjedbe