Kad pomislim na rodni kraj, prvo osjetim miris – onaj stari, pomalo prašnjavi miris suvog sijena, toplog asfalta posle ljetne kiše i dima iz dimnjaka od šporeta smederevca koji se još uvijek loži na drva.
Taj miris me uhvati negdje ispod rebara i stisne, kao da me neko zagrlio s leđa, a ja ne smijem da se okrenem jer znam da nikog nema. Tu su one krivudavi seoski putevi što ih znam zatvorenih očiju. Svaki zavoj, svaka rupetina, svaki putokaz koji je već vijekovima nakrivljen na istu stranu.
Tu su i zvukovi – zvono crkve u 6 u zimu, lavež Žućka koji je odavno prestao, a još ga čujem, škripa drvenih stolica u kući babe i djeda, i onaj poseban, tihi šum vjetra kroz drveće kada ljeto već prelazi u septembar.Volim svoju rodni kraj na način na koji se voli nešto što te istovremeno i spasilo i ranilo.
Volim ga jer me naučio da se može biti siromašan, a opet bogat – bogat ljudima koji znaju tvoje ime, tvoju majku, tvoju baku i oca i po čemu si se kao dijete osramotio.
Volim ga jer i dan-danas, kad negdje u velikom gradu legnem u krevet, zatvorim oči i odjednom sam opet na onom brijegu iza kuće, trčim bosonog, a trava mi bode tabane, nerijetko i padnem, sažulim koljena, ali smijem se naglas jer sam slobodan.
Nije savršen, moj rodni kraj...
Ima ožiljaka, ima praznih kuća, ima grobova koji su mi preblizu, duhovno i ljudski, onih kojih nema, a moralo bi ih imati, ali i obih konih ima a postali su ljudi koji su otišli i više se nikad nisu vratili, vratili sebi, onom bosonogom.
Ali baš zbog svih tih rana ga volim jače. Kao što voliš majku koja nije uvijek bila nježna, ali je uvijek bila tvoja...
I zato kad jednog dana budem star i krhak, želim da me vrate tamo.
Ne mora biti ljeto, ne mora biti sunce.
Dosta je da je jesen, da miriše na vlažnu zemlju i dim, da negdje u daljini zvoni zvono, a ja da legnem na isto ono mjesto gdje sam kao dijete ležao i gledao oblake – i da napokon, samo jednom, bez ikakvog stida i bez ikakve sramote, pustim suzu za tim malim, nesavršenim komadićem svijeta koji me je prvi naučio šta znači pripadati. I da šapnem, tiho, samo za sebe:
„Hvala ti.
Nikad te nisam prestao voljeti, Bilećo moja, Hercegovino moja, ljubavi moja"
Autor: S.K. CgT
SVA PRAVA PRIDRŽANA!
powered by MaStA
0 Primjedbe
Iznesi svoj stav - Ostavi komentar!